Prvo nabavite alat:
- Nož, kvalitetan sa izduženom oštricom;
- Pila, koju koristimo za rezanje kostiju (kanal koji se pravi sa njom ne smije biti širi od 1.5 do 2 mm max);
- Kliješta, razna sa okruglim i spljoštenim vrhom, špiccange, flahcange
- Turpiju za širenje kanala gdje se postavlja žica itd.
Od materijala je potrebno:
- Drvo... lipa, topola, bazga - bilo šta meko i ujednačenih vlakana;
- Žica nehrđajuća, a koja će ostati u položaju u kojem je savinemo (elastičnost je nepoželjna osobina), debljina varira od veličine voblera - za manje može se koristiti pčelarska žica za saće koje ima po specijaliziranim radnjama;
- Olovo se koristi za balansiranje voblera;
- Auto kit se koristi za popunjavanje kanala kad se završi vobler;
- Plastika (celuloid po mogućnosti);
- Boje i lakovi (zaštitni i završni lak na bazi celuloida po mogućnosti)
Treba vam ideja! Nju je najbolje staviti na papir, a poslje preko indigo papira (Copy papir) prenjeti na pripremljeni komad drveta (tako će većina voblera u jednoj seriji biti skoro ista). Kad se završi vobler korisno je nacrtati na modelu voblera i položaj olova u vobleru - da se ne zaboravi!
pogled sa bočne strane
pogled sa donje strane
pogled na način rezanja kanalića
žica za jednodijelni vobler

Sljedeće je urezivanje kanala do 1/3 dubine drveta po dužini. Kad se to završi drvo je spremno za obradu. Najlakše je skinuti „višak“ drveta sa leđa i trbuha buduće varalice... nakon toga se skida „višak“ sa bokova a potom se oštre ivice zaobljuju.
Bitno je napomenuti da se obrati pažnja na rezanje drveta tokom oblikovanja... jer nikad se drvo ne reže koso ka sredini varalice već se reže od sredine ka glavi i repu... da ne bi došlo do cijepanja drveta.
Autor: Vladimir Petrović
oblikovano drvo spremno za šmirglanje
oblikovano drvo prije rezanja

Kad se dobije željeni oblik ide grubo šmirglanje, a potom se napravi žica za varalicu. Kod savijanja žice počinje se od grudne alke, napravi se krug gdje stoji trokraka udica pa se taj krug zavuče u vobler i izmjeri dubina. Potom se žica savija van, s tim da je se prije toga ostavila malo da viri iz voblera. (gde bi se inače zakačile alke za trokrake udice na kraju)... žica se ponovo stavlja u vobler da bi se izmjerila dužina do kljuna i repa, a potom se i na tim krajevima naprave krugovi i žica se savija prema unutra (kao na donjoj slici, s tim da se oblik žice prilagođava obliku i osobinama voblera - poput dubine ronjenja).
Poslije se žica reže na odgovarajuća veličina olova (uvijek ide malo više pri glavi voblera). Ne smije se pretjerati jer vobler neće raditi uopće ili će se morati brzo vući da bi radio. Olovo se mjeri sa žicom u vobleru, da poslije ne bi nastao višak olova.
dvodjelni vobler... negdje na sredini puta...

Nakon izrade žice i olova pristupa se kitanju. Prvo se dobro pomiješa kit sa katalizatorom, a potom se u prazan kanal utisne kit tako da počne izlaziti sa strane - znak da je kanal pun! Zatim se stavi žica, pa se vrati kit koji je izašao prilikom stavljanja žice... potom se postavlja olovo i ponovo se vrati istisnuti kit. Ovo se ovako komplicira samo zato da bi se što bolje napunio kanal i da ne bi bilo šupljina u kitu, što bi malo oslabilo vezu drvo-žica-kit. Nakon sušenja kita (oko 15 min) pristupa se finalnom finom šmirglanju, koje treba što pedantnije uraditi jer se nakon farbanja primjeti i najmanje neravnina.
Na kraju se varalica farba - prvo se umoči u impregnaciju više puta, a potom u bijelu boju, pa se ofarba po želji i na kraju se potopi u zaštitni lak nekoliko puta.
dvodjelni vobler spreman za farbanje
završeni dvodjelni vobler

Kemija je većini ljudi najveći problem. Riješenje je tako da je lak i impregnacija potpuno istog sastava, tj. od kao papir tankog providnog celuloida potopljenog u aceton. Bijela boja je od istog laka u koji je dodat bijeli prah (titan dioksid). Boje su tiskarske, guste i koristimo ih tako što umočimo spužvicu u njih i potom ih spužvicom nanosimo blagim tapkanjem po varalici... tako se i dobija nijansiranje/prijelazi. Farba se prvo sa svijetlijim bojama, s tim da se mora voditi račina da se mješanjem pojedinih boja dobijaju druge boje... tako se mora dozvoliti prvom sloju da se osuši da ne bi došlo do mješanja. Kad se i posljednji sloj boje osuši varalica se umoči više puta u zaštitni bezbojni lak. Nakon sušenja, najbolje je da prenoći...
Slijedi još urezivanje kanala za paktu koji se napuni gustim bezbojnim celuloidnim lakom (služi kao ljepilo i valja ga imati u posebnoj maloj posudi) ili dvokomponentnim ljepilom, pa se pakta ubacuje u kanal i pušta da se osuši preko noći.
Na gotovu varalicu se stavljaju udice i pravac rijeka na štelovanje.
Par pravila:
- olovo se stavlja uvijek više ka glavi ili isto, i sa prednje strane grudne alke i sa zadnje,
- olovo je uvijek neposredno uz grudnu alku sa obje strane ili malo odmaknuto (naravno kod većih voblera i razmak je veći... primjer vobler 8cm, razmak do 5mm max)... s tim da os grudne alke može ići skroz do glave, ali i ne mora
- što manje olova i što veća pakta to vobler treba sporije vući da bi radio i obrnuto
- manja pakta znači sitnija vibracija
- kod dubokoronaca je najteže pogriješiti sa olovom - dovoljno je da se stavi uz grudnu alku sa obje strane
- kod srednjeronaca sa paktom uz nosnu alku najbolje je staviti olovo samo od grudne alke ka glavi (važi za veličine od 5cm, za manje se stavlja kao kod dubokoronaca)
- kod plitkoronaca koji imaju paktu kao CD Rapala olovo se stavlja kao kod dubokoronaca
Sva pravila imaju i svoje izuzetke... vobleri su osjetljive naprave, a dva voblera koje isto napravimo i ofarbamo, i kod kojih ne vidimo nikakvu razliku često neće biti iste lovnosti.
Autor: Vladimir Petrović